Sunce je zalazilo nad Madridom, slikajuci nebo intenzivnom narandzastom bojom koja se reflektovala na prozorima nebodera, kao da je ceo grad u plamenu. U malom, pretrpanom stanu u srcu Lavapiésa, Daniel Sánchez sjedio je ispred spleta kablova i treperecih ekrana, krvavih očiju uprtih u beskrajne redove koda. Neprestano brujanje kompjuterskih obozavatelja bilo je poput iskrivljene uspavanke, jedini zvuk u prostoru koji je mirisao na ustajalu kafu i uvele snove. Daniel je, sa svojom rasčupanom crnom kosom i nekoliko dana vrijednim strnjikom, vise ličio na otpadnika nego na briljantnog programera kakav je nekada bio. "Mora postojati način", promrmljao je sebi u bradu, dok su mu prsti letjeli preko tastature s mahnitom hitnoscu. "Izlaz iz ove rupe." Pogled mu je na trenutak presao na gomilu neotvorenih pisama u uglu stola. Računi, obavijesti o delozaciji, prijetnje povjerilaca. Svaka koverta bila je uzasan podsjetnik na to kako je stigao do ove tačke. Daniel je zatvorio oči, dopustivsi sebi trenutak slabosti. Prisjetio se uzbuđenja, adrenalina tih ne tako davnih dana kada je svijet kriptovaluta izgledao kao obecana zemlja. Ulozio je sve: svoju usteđevinu, kredite, čak i novac pozajmljen od prijatelja i porodice. A onda, u tren oka, sve je nestalo.